
Kada je privremena sudska zaštita realno dostupna – i zašto kvalitet dokazivanja može potpuno promeniti ishod
Približno 7 min čitanja • Analiza zasnovana na praksi u postupku po zahtevu za odlaganje konačnog poreskog rešenja iz 2026. godine u korist obveznika
Kako je opšte poznato, tužba u upravnom sporu ne odlaže izvršenje konačnog upravnog akta, što u poreskim stvarima to može stvoriti paradoksalnu situaciju, da obveznik osporava zakonitost poreskog rešenja kojim mu je utvrđena poreska obaveza, i prinudna naplata može proizvesti teške posledice po obveznika pre nego što sud uopšte donese odluku o tužbi odnosno o zakonitosti samog rešenja kojim je obaveza utvrđena.
Upravo je smisao postojanja instituta odlaganja izvršenja iz člana 23. Zakona o upravnim sporovima da predupredi mogućnost da se, primera radi, sprovede prinudna naplata po konačnom poreskom rešenju koje se kasnije u upravnom sporu može ustanoviti kao nezakonito. Međutim, ovaj institut jeste jedan od najvažnijih, ali i najzahtevnijih instrumenata privremene zaštite poreskog obveznika, jer u praksi njegova uspešna primena ne zavisi samo od toga koliko je poreska obaveza velika, već od toga da li je sudu dokumentovano šta će se konkretno dogoditi ako izvršenje počne odmah.
1. Zakonski test: tri uslova koja moraju biti ispunjena zajedno
Član 23. stav 2. Zakona o upravnim sporovima omogućava Upravnom sudu da, na zahtev tužioca, odloži izvršenje konačnog upravnog akta do donošenja sudske odluke. Zakon traži da tri uslova budu kumulativno ispunjena:
| 01 | Teško nadoknadiva šteta Izvršenje bi tužiocu nanelo štetu koja bi se teško mogla nadoknaditi. |
|---|---|
| 02 | Javni interes Odlaganje izvršenja nije protivno javnom interesu. |
| 03 | Zaštita drugih lica Odlaganjem se protivnoj stranci ili zainteresovanom licu ne bi nanela veća ili nenadoknadiva šteta. |
Upravni sud o zahtevu odlučuje rešenjem, a zakon predviđa kratak rok od 5 dana od prijema zahteva za odlučivanje po istom.
Takođe, iako u poreskom postupku ni žalba, po pravilu, ne odlaže izvršenje poreskog upravnog akta, ZPPPA (čl. 147) poznaje posebnu mogućnost odlaganja i u žalbenoj fazi kada bi plaćanje pre konačnosti proizvelo bitnu ekonomsku štetu, dok se nakon konačnosti i pokretanja upravnog spora sudska zaštita zasniva na članu 23. ZUS-a.
Treba napomenuti da u pogledu kamate ZPPPA predviđa da se kamata na poreski dug obračunava i za vreme odlaganja naplate usled obustave izvršenja konačnog poreskog akta u upravnom sporu. Odlaganje, dakle, ne predstavlja suprotnost javnom interesu niti je to otpis poreskog potraživanja ili kamate, već privremeno pomeranje prinudne naplate dok traje sudska kontrola zakonitosti.
2. Šta je pokazao jedan predmet iz 2026. godine
U jednom predmetu koji je naša kancelarija vodila tokom 2026. godine, privredno društvo je pokrenulo upravni spor protiv konačnog poreskog rešenja kojim je utvrđena značajna poreska obaveza. Uz tužbu je podnet i zahtev za odlaganje izvršenja pisan od strane samog klijenta.
Prvi zahtev je odbijen. Razlog nije bio stav da odlaganje poreskog rešenja načelno nije dozvoljeno ili protivno javnom interesu, već da u tom trenutku nije bilo dovoljno dokaza na osnovu kojih bi Sud mogao da zaključi da će izvršenje proizvesti štetu koja se teško može nadoknaditi.
Važna procesna lekcija, kada Upravni sud odbije zahtev zbog nedovoljne dokazne podloge, prethodno odbijanje ne mora nužno da zatvori put novom zahtevu ako se činjenična i dokazna situacija bitno dopuni.
U ponovljenom zahtevu rizik više nije bio predstavljen kao opšta tvrdnja da bi „blokada ugrozila poslovanje“. Dokumentovan je uzročno-posledični lanac: visoka obaveza u odnosu na ekonomsku snagu društva → gubitak likvidnosti → prekid obrtnog ciklusa → ugrožavanje aktivnih ugovora → posledice po poslovne partnere i radna mesta → posledice koje se naknadnim povraćajem novca ne mogu u potpunosti vratiti u prethodno stanje.
Nakon takve dopune dokazne građe, Upravni sud je ponovljeni zahtev usvojio i odložio izvršenje do odluke u glavnom upravnom sporu. U obrazloženju je, između ostalog, cenio očiglednu nesrazmeru između poreske obaveze i ekonomske snage obveznika, rizik po nastavak poslovanja i realizaciju započetih projekata, kao i šire posledice po zaposlene, podizvođače i buduću sposobnost generisanja javnih prihoda.
3. Najvažnija praktična lekcija: promet i dobit nisu isto što i likvidnost
Jedna od najčešćih grešaka u ovakvim zahtevima je pokušaj da se rizik dokaže samo visinom poreskog duga.
Upravnom sudu zapravo treba detaljno objasniti mehanizam poslovanja obveznika i uticaj sprovođenja spornog rešenja. Obveznik može imati visok godišnji promet, a istovremeno vrlo ograničenu slobodnu gotovinu i kapital, jer se u praksi sredstva kontinuirano koriste za dobavljače, zarade, podizvođače, nabavke i izvršenje aktivnih ugovora, te da se iz samih bilansa i finansijskih izveštaja može pogrešno zaključiti da zbog visokih prihoda obveznik odlično posluje i da obaveza u odnosu na prihode nije nesrazmerna.
Zato su u praksi često važniji koeficijenti likvidnosti, kratkoročne obaveze, stanje gotovine, struktura obrtne imovine i stvarni novčani ciklus nego nominalni prihod društva. Ako se prinudnom naplatom preseče upravo taj ciklus, šteta može postati ne samo finansijska, već operativna i trajno poslovna.
4. „Teško nadoknadiva šteta“ mora biti više od novčanog gubitka
Treba imati u vidu da ako je jedina posledica izvršenja privremeno smanjenje novca kod solventnog obveznika, sud može zaključiti da se šteta kasnije može nadoknaditi. Imajući u vidu navedeno, potrebno je da se identifikuju posledice koje se ne vraćaju jednostavnim refundiranjem sredstava, kao što su:
- raskid ili nemogućnost izvršenja aktivnih ugovora;
- gubitak ključnih naručilaca ili poslovnih odnosa;
- prekid rada timova i podizvođačkog lanca;
- gubitak zaposlenih i specifičnih stručnih kapaciteta;
- ugovorne kazne, aktiviranje obezbeđenja i odgovornost za štetu;
- rizik trajne nelikvidnosti, stečaja ili prestanka poslovanja.
5. Javni interes nije nužno u suprotnosti sa odlaganjem poreskog rešenja
Poreski prihodi jesu javni interes i sudska praksa u ovoj oblasti može biti restriktivna. Međutim, zvanična praksa Upravnog suda poznaje usvajajuće odluke kada tužilac učini verovatnim teško nadoknadivu štetu, što potvrđuje da odlaganje samo po sebi ne ugrožava javni interes.
Takođe, bitno je napomenuti da se poreska obaveza utvrđena spornim rešenjem nakon odlaganja ne umanjuje, već se povećava jer ZPPPA izričito predviđa obračun kamate i tokom perioda odlaganja usled obustave izvršenja konačnog poreskog akta, zbog čega bi se zapravo moglo reći da odlaganje poreskog rešenja (šire posmatrano) i pogoduje javnom interesu jer u slučaju da spor bude negativno okončan po obveznika, poreska uprava će naplatiti više novca u državnu kasu. To je važan argument ravnoteže između zaštite poreskog obveznika i fiskalnog interesa države.
U konkretnom ovogodišnjem predmetu Upravni sud je prihvatio šire sagledavanje javnog interesa, da ako bi prinudna naplata praktično onemogućila dalje poslovanje, posledice bi uključivale prekid radnih odnosa, smanjenje budućih uplata poreza i doprinosa i gubitak ekonomskih aktivnosti iz kojih se javni prihodi upravo generišu.
6. Prethodno odbijanje ne mora biti kraj
Jedna od najkorisnijih poruka ovog slučaja jeste da ponovno obraćanje Upravnom sudu po ovom osnovu može imati smisla kada novi zahtev nije prosto ponavljanje prethodnog. Ključno je identifikovati razlog odbijanja i otkloniti baš taj nedostatak.
Ako je prvi zahtev odbijen zato što šteta nije bila dovoljno dokumentovana, ponovljeni zahtev treba da bude zasnovan na novim ili potpunijim podacima o likvidnosti, ugovorima, obavezama, zaposlenima i posledicama izvršenja.
U praksi Upravnog suda postoje i raniji primeri u kojima je nakon prvobitnog odbijanja kasniji, konkretnije obrazložen zahtev bio usvojen.
7. Kome je ova zaštita posebno relevantna?
- društvima kod kojih poreska obaveza značajno prevazilazi raspoloživu likvidnost ili imovinu;
- kompanijama čiji model zavisi od neprekidnog obrta sredstava i plaćanja dobavljača, poslovnih partnera (preduzetnika);
- društvima sa dugoročnim ugovorima, servisnim obavezama, sredstvima obezbeđenja ili velikim aktivnim projektima;
- poslodavcima kod kojih bi blokada računa neposredno ugrozila radna mesta;
kompanijama sa složenom mrežom podizvođača i partnera koji zavise od kontinuiteta projekta; - poreskim obveznicima kod kojih bi prinudna naplata pre sudske odluke mogla praktično učiniti uspeh u glavnom sporu bespredmetnim.
8. Šta treba pripremiti pre podnošenja zahteva
Dobro pripremljen zahtev za odlaganje nije samo pravni podnesak – on je kombinacija pravne argumentacije, finansijske analize i dokazivanja poslovnih posledica. U praksi bi trebalo razmotriti najmanje:
- aktuelne finansijske izveštaje i podatke o likvidnosti;
- izvode sa računa i pregled kratkoročnih i dospelih obaveza;
- kartice ključnih dobavljača i kupaca, kada su relevantne za poslovni ciklus;
- aktivne ugovore, rokove, ugovorne kazne i obaveze održavanja ili podrške;
- dokaze o zaposlenima i angažovanim partnerima (njihove izjave ili izveštaje);
- potvrde ili izjave nezavisnih trećih lica kada mogu konkretizovati posledice prekida poslovanja.
9. Sudske takse – praktični trošak zahteva za odlaganje
Kod upravnih sporova procenljive vrednosti kao što su poreski sporovi treba unapred imati u vidu i trošak sudske takse.
- Taksa na Zahtev za odlaganje. Prema novom Tarifnom broju 23. stav 5. Zakona o sudskim taksama, za zahtev za odlaganje izvršenja plaća se polovina takse koja se plaća za tužbu, odnosno kod procenljivog spora 0,5% vrednosti predmeta spora. Kod sporova velike vrednosti taj iznos može biti značajan i treba ga uzeti u obzir već prilikom procesne strategije.
- Taksa na odluku po zahtevu. Zakon posebno reguliše i taksu na sudsku odluku po zahtevu. Tarifni broj 24. stav 8. predviđa taksu za rešenje po zahtevu za odlaganje, ali Napomena 1 uz Tarifni broj 24 izričito propisuje da se taksa za odluku plaća samo za odbijajuću i odbacujuću odluku. To praktično znači da kod usvojenog zahteva postoji taksa na sam zahtev, ali ne i dodatna taksa na usvajajuće rešenje, dok kod odbijenog ili odbačenog zahteva mogu nastati dve odvojene taksene obaveze.
Ovo pitanje je naročito značajno za privredna društva. Ako pravilno utvrđena taksa ne bude plaćena, član 41. Zakona o sudskim taksama predviđa da sud rešenjem utvrđuje iznos neplaćene i kaznene takse i rešenje dostavlja banci, odnosno organizaciji za prinudnu naplatu. Protiv takvog rešenja može se izjaviti žalba u roku od osam dana, ali žalba ne zadržava naplatu. Zbog toga je kod sporova velike vrednosti važno blagovremeno proveriti osnovicu i način obračuna sudske takse, a u slučaju sumnje u pravilnost obračuna odmah zatražiti od suda proveru i ispravku taksenog naloga.
Zaključak
Odlaganje izvršenja konačnog poreskog rešenja nije automatska zaštita, ali nije ni teorijska mogućnost. Ključ je u tome da se Upravnom sudu ne ponudi samo pravni stav i zahtev samo sa priloženim bilansima radi poređenja utvrđene obaveze i njegovog prometa, već proverljiv dokazni model posledica izvršenja i posledice izvršenja spornog poreskog rešenja.
Iskustvo iz predmeta koji je naša kancelarija vodila tokom 2026. pokazuje da razlika između odbijenog i usvojenog zahteva može biti upravo u kvalitetu dokumentovanja. Dakle, kada se pokaže realna nesrazmera poreskog tereta i ekonomske snage društva, konkretan rizik po aktivne ugovore i radna mesta, kao i širi javni interes očuvanja održivog poslovanja, Upravni sud ima znatno čvršću osnovu da pruži privremenu zaštitu.
Za privredna društva koja se nalaze pred neposrednim rizikom prinudne naplate, procena mogućnosti odlaganja treba da bude urađena rano – idealno paralelno sa pripremom upravnog spora – jer je cilj ovog instituta upravo da spreči da izvršenje proizvede posledice koje ni kasnija uspešna presuda više ne može praktično da popravi.
